Dob i očekivanja
Dob vaših objekata diktirat će što od njih možete dobiti. „Kad radim s mlađom djecom, bebama i dojenčadi, dio je mog posla obuzdavanje”, kaže Tamara. „Ulazim u to znajući da ih fotografiranje ne zanima, [i] moram ih obuzdati. Sve to da u milisekundi koju imam bilježim izraz lica koji je važan.” Obuzdavanje može značiti da od cijele sesije ili njezina dijela treba napraviti igru da bi dijete ostalo na mjestu koje Tamara odabere. Ili može značiti da treba postaviti lokaciju i nenametljivo, „na nadahnjujući, neprijeteći način”, dovesti dijete na nju. „Uvijek razmišljam o tome kako da ih pridobijem tako da ne snimam uvijek njihov potiljak. Za tu dob snižavam očekivanja toga kakvu ću vrstu interakcije postići i brzo koristim onih nekoliko trenutaka koji mi se pruže.”
Od devetogodišnjaka Tamara očekuje izvođački nastup. „Oni izvode za mene, gledaj kako radim ovo, gledaj kako radim ono, tako da moram paziti da snimim i to i autentičnije slike.”
Kad njezini objekti imaju 12 ili 13 godina, Tamara fotografira djecu koja postaju samosvjesna u vezi sa svojim izgledom i time kako će ispasti. „Razmišljaju o tome jesu li bili cool, lijepi, moderni, hoće li to dobro izgledati na Instagramu. Zato je moj posao i pomoći im da se osjećaju sigurno u sebe i ugodno te se dodatno potruditi da ih atraktivno fotografiram jer im je to u toj dobi važnije. A dok im pokazujem da ih atraktivno fotografiram (jer ih postavljam u dobre poze i dobro osvjetljavam), dobivam autentičniji angažman.”
Tamara tinejdžerima pristupa iskreno: „Bilo da to kažu ili ne, kažem im da znam da ne žele biti ovdje i fotografirati se.” Kaže im da je na njihovoj strani, otkriva im planirano trajanje („potrajat će nekoliko sati”) i prelazi na traženje i bilježenje mikro izraza lica. „Dovoljna je tek sekunda da izazovete smijeh ili prodoran pogled, a onda se sjete da ne bi trebali reagirati na mene.” Razgovara s njima, ali izbjegava očite teme – „U koju školu ideš?” neće funkcionirati. „Za to imaju unaprijed smišljene odgovore i izraze lica”, kaže ona. Zato se priklanja nekonvencionalnim temama, pa ih pita o njihovim stavovima u vezi s trenutačnim saborskim odlukama. Dokaz njezina uspjeha s tinejdžerima nebrojene su verzije rečenice „Nisam imao pojma da ste to snimali!” kad objekti vide slike na poleđini fotoaparata.
„Štoviše”, kaže Tamara, „kad gledate videozapis koji me prikazuje kako fotografiram djecu, čini se da ništa ne snimam, no vrijeme potrebno za određeni izraz lica tek je 1/200 i 1/1000 sekunde. Na snimanjima nisam suviše stroga prema sebi jer znam da mi je potreban tek djelić sekunde ovdje i djelić sekunde ondje, pa ako dobijem osam ili deset takvih trenutaka, to je dovoljno.”