Nikon Imaging | Hrvatska | Europa

Francesco Zizola

Fotoreporter

Projektom „Kao da smo tune” želio sam osmisliti narativnu priču koja pruža složen pogled na starinsku i modernu metodu lova na tune. Zanima me ponuditi metaforu za vječiti sukob između muškarca i prirode, odraza oholosti čovjeka.

Priče koje treba ispričati

Kao da smo tune

Nakon što se bavio temama podizanja razine mora i klimatskim promjenama u sklopu projekta grupe NOOR, Francesco Zizola odlučio je istražiti štetu koju podvodnim ekosustavima uzrokuju načini na koje svjetske prehrambene industrije pristupaju ribolovu. Njegov cilj nije bio samo dokumentirati problem, već otkriti i održiva rješenja. U projektu „Kao da smo tune” istražuju se starinske prakse ribolova sardinijskih „Tonnara” koje podrazumijevaju složenu mrežu zamki koje se upotrebljavaju kako bi vodile ribu kroz labirint komora do konačne smrtne komore, osiguravajući ulov samo najvećih među njima. Unatoč svojim ekološki prihvatljivim elementima, kulminacija Tonnara u la mattanza i dalje je bitka između čovjeka, ribe i elemenata, koju je Franco zabilježio u multimedijskom projektu koji obuhvaća i slike i videozapise. Naziv projekta potječe od grčkog tragičara Eshila koji je pod tim nazivom opisao nemilosrdan perzijski poraz u bitki kod Salamine.




P: Zašto vam je ova priča toliko važna da ste je željeli ispričati?

U sklopu projekta grupe NOOR o klimatskim promjenama, koji podržava Nikon, pratio sam priču o razinama mora na Maldivima koje se podižu. Tamo sam počeo shvaćati kolika opasnost prijeti našem životu u moru zbog pretjerana izlova zbog potreba svjetske industrije hrane. Počeo sam istraživati tu temu. Prije pet godina odlučio sam se usredotočiti na Mediteran i naglasiti održiv način dobivanja potrebne hrane iz mora. Otkrio sam brojne ribarske zajednice koje su se mučile da prežive i koje su se udaljavale od praksi industrijskog ribolova koje nisu bile usklađene s njihovim morskim ekosustavima. To me dovelo do posljednjeg održivog načina lova na plavorepu tunu u Mediteranu – do Tonnara u Sardiniji.

P: Što vas je nadahnulo da ovu priču ispričate kao multimedijski projekt?

Trenutačno su u tijeku zadnje pripreme knjige fotografija o vodi i održivosti. Usto, odlučio sam snimiti kratki film kako bih drugim jezikom prenio jasnu viziju o održivom procesu ribolova. Od početka ovog projekta želio sam izraditi vizualnu priču o bliskoj vezi između dvaju različitih svjetova, onome ispod vode i onome iznad vode. Slike u pokretu i zvuk bili su savršeni alati za stvaranje napetog narativa koji će privući pozornost gledatelja kao da je tuna (as if we were tuna). Namjera ovog kratkog filma jest postaviti pitanja o odnosu između ljudi i prirode.

P: Kako ste planirali snimanje i kako ste pronašli ribare?

Film je sniman istovremeno s fotografijama. Dakle, planirao sam ih zajedno. Ribari obično čine blisko povezane zajednice, što je svakako istina za tonnaroti. Morao sam s njima provesti prilično mnogo vremena kako bih stekao njihovo povjerenje i kako bi mi omogućili uvid u svoju zajednicu.

P: Gdje ste snimali ovaj projekt?

Film „Kao da smo tune” sniman je na Sardiniji, u zaljevima Portoscuso i Portopaglia, na jugoistoku otoka. Svake godine tijekom svibnja i lipnja tune prolaze tim lokacijama.

P: Kako ste izgradili donos s ribarima da biste mogli blisko s njima raditi na brodovima?

Bio je to dugačak proces međusobnog upoznavanja. Provodio sam vrijeme s njima, pokazujući im svoj rad kako bi bili sigurni u moje namjere. Tada sam dobio zeleno svjetlo od ribolovnog društva, a prvo odobrenje dao mi je Rais, voditelj ribolovnih poslova i svojevrstan kralj među tonnaroti. Otad sam se svake godine tijekom sljedećih pet godina vraćao i prihvaćali su me kao dio ekipe.

P: S kojim ste se najvećim izazovima susreli tijekom snimanja?

Radeći tamo tolike godine polako sam otkrivao sve više i više pojedinosti procesa. Odlučio sam istražiti priliku da snimim različite aspekte istih pojedinosti. Bilo mi je iznimno zadovoljstvo osmisliti i izraditi rješenja kako bih dobio originalne i ekskluzivne slike cijelog procesa. Naravno, najteži dio bio je onaj zadnji, mattanza, kada se odabrane tune ubijaju. Tune su nervozne i opasne te, iako nisu agresivne prema ljudima, repom kojim mlate mogu vas izrezati na dijelove. Taj dio Tonnara najčešće je fotografiran, stoga je moj cilj bio dobiti najbliže i najoriginalnije slike. Sudjelovao sam u nekoliko klanja, mattanza, i moje su fotografije svaki put bile drugačije. Najopasniji trenutak bio je zaron ispod mreže smrtne komore – bio sam sam i imao 30-ak minuta pakla odmah iznad leće. Snimio sam fotografije mreže s jatom tuna ulovljenim u zamku s dubine od 40 m. Kada su ribe bile uznemirene, približio sam se, riskirajući da me smlave svojim silnim pokretima repa. Fotografije koje sam tada snimio odražavaju svu snagu trenutka.

P: Namjera vam je bila portretirati vječni sukob između čovjeka i prirode. Što Tonnara čini tako jedinstvenom?

Moja vizija projekta bila je metafora, ali i paradoks odnosa između čovjeka i prirode. Tonnara predstavlja sofisticiran način lova proteina iz prirode, ali i dalje postoji sukob između sila prirode: mora, valova, struja i čiste snage tune kao i ljudi koji se bore kako bi ulovili ribu da se prehrane. Proces je održiv i iskazuje poštivanje prema prirodi odabirom najvećih tuna zahvaljujući zamki izumljenoj prije oko 3000 godina te oslobađajući one koje su premlade. Zamkom se riba ne ubija: riba u njoj živi i do kraja je reproduciraju. Zamkama se lovi samo mali dio jata tuna koja prolaze kroz zaljev, a skidaju se nakon što migracija tuna završi. Proces lovljenja u zamku uvelike se odvija kao u antičkim vremenima, samo čistom snagom ruku ribara. Riječ je o poštenom sukobu i rezultat nije predvidiv jer ribe od početka ipak mogu pobjeći iz stupice. Tonnara je paradoksalna jer, iako je održiva i poštena, ova je metoda i iznimno nasilna i krvava u svojoj završnoj fazi. To nas tjera da razmislimo o nužnosti ribolova kako bismo preživjeli. Možda ćemo drugi put dvaput razmisliti kada u supermarketu ugledamo komad tune umotan u plastičnu foliju.

P: Je li se narativ vašeg filma promijenio tijekom njegova snimanja ili uređivanja?

Tolike sam godine proveo radeći ovaj projekt da je on mijenjao svoj oblik svaki put kad sam mogao dodati snažne slike. No struktura je bila jasna od samog početka: slijediti ribe iz slobode do konačnih trenutaka lova. Uvijek je bio važan koncept davanja važnosti ribama kao protagonistima, umjesto ribarima.

P: Koje ste fotoaparate i leće uzeli sa sobom?

Imao sam različite fotoaparate za različite potrebe: Nikon D800D810 i D850, s kućištima za podvodni način rada. Za podvodnu fotografiju najčešće sam upotrebljavao AF Fisheye-Nikkor 16mm f/2.8D, AF Nikkor 20mm f/2.8D i AF Nikkor 28mm f/2.8D.

P: Koje osjećaje želite pobuditi u čitateljima ove priče?

Želim da budu svjesniji važnih pitanja s kojima se moramo suočiti u vezi s prirodnim okolišem.

P: Imate li kakav savjet za mlade fotografe koji žele kreirati multimedijalni projekt?

Budite otvorena uma i neustrašivo slijedite svoj sadržaj.



Upoznajte druge Nikonove ambasadore