Nikon Imaging | Hrvatska | Europa

Kao akcijskog i sportskog fotografa koji je odrastao boksajući, Nikonovog europskog ambasadora Raya Demskog oduvijek je privlačio Bukom, mala četvrt u Accri, Gana, u kojoj je stasao izniman broj svjetskih boksačkih prvaka. Kroz svoj Posebni projekt u suradnji s Nikonom koji je započeo kao sportska akcijska priča, ali se pretvorio u nešto mnogo dublje, Ray otkriva misterij kojim je obavijena boksačka scena Bukoma.

RAY DEMSKI: PRIČA IZA SLIKE

P: Zašto ste odabrali Ganu, ili točnije, Bukom, za svoj Posebni projekt?

Svoje tinejdžerske godine proveo sam putujući svijetom sa svojom obitelji na jedrilici, i svaki put kad bismo se usidrili brat i ja tražili bismo mjesto za treniranje s lokalnim majstorom borilačkih vještina ili klub. Na mnoge je načine to bio naš ključ za ulazak u zajednicu, vrlo organski način povezivanja s lokalnim stanovništvom.

Kako sam odrastao trenirajući boks i borilačke vještine diljem svijeta, slušao sam priče o nevjerojatnom broju svjetskih boksačkih prvaka koji su došli iz glavnog grada Gane, Accre. No uvijek se činilo kako je ovo mjesto obavijeno velom tajne.

Tijekom svoje fotografske karijere snimao sam razne sportove no nikad se nisam baš posvetio boksu. Znatiželja me vukla da istražim Bukom, da pronađem istinu o pričama iz svoje mladosti. Htio sam prodrijeti u srž ove kulture i upoznati klince i legende koji tamo treniraju kako bih konačno mogao razumjeti kako to da iz ovog mjesta dolazi toliko izvanrednih sportaša. Stoga kada mi je pružena prilika da se pozabavim projektom iz strasti u sklopu svoje uloge Nikonovog europskog ambasadora, nisam imao dvojbe oko teme.

P: Što vas je fasciniralo kod boksača iz Bukoma?

To je gruba četvrt, a narod Ga koji tu živi ima dugu tradiciju borbe. No ono što me uistinu fasciniralo jest uloga koju boksačke dvorane imaju u izgradnji snažnog osjećaja zajedništva, to je uistinu bilo dojmljivo za vidjeti.

Na tako malom prostoru ima jako puno boksačkih dvorana – navodno više od 30. Samo smo zagrebli površinu posjetivši sedam najpoznatijih. Boks je ogroman dio svakodnevice. Svi imaju svog omiljenog lokalnog prvaka, gledaju njegove borbe i navijaju za njega tijekom treninga – to baš nevjerojatno nadahnjuje. U Bukomu, tog trena kad postaneš boksački prvak, odmah postaješ najuglednija osoba u gradu.

P: Kako izgleda okruženje u Bukomu i kako ste ga željeli prikazati na fotografijama?

Gana se nalazi blizu ekvatora pa je, očekivano, bilo jako vruće i vlažnost je bila visoka, ali podnošljiva. Bukom je gusto naseljeno urbano područje u kojem nikad nije tiho – iza svakog ugla uvijek se nešto događa. Neprekidno znojenje i boravak na mjestima bez tekuće vode, s otvorenom kanalizacijom i slanim morskim povjetarcem (pomiješanim s dimom od dimljenja ribe) dio su boravka u Bukomu.

Iznenadilo me nevjerojatno prirodno svjetlo. Nakon što sam pogledao prognozu znao sam da bismo trebali imati lijepu mješavinu oblaka i sunca, no bilo je bolje nego što sam mogao zamisliti. Sunce bi se probilo kroz oblake i izmaglicu i stvorilo nevjerojatnu raspršenu, a ipak usmjerenu svjetlost.

Neke dvorane nisu imale krov, pa je otvoreno nebo puno oblaka pružalo zapanjujuću pozadinu. No ipak, mislim da su najveći dojam na mene ostavili ljudi. Premda sam projekt započeo kao snimanje sportskih fotografija, vrlo je brzo nadišao te okvire i postao projekt o zajednici i ljudima. Za razliku od mojih tipičnih akcijskih snimanja tijekom kojih sasvim izoliran od ostalih visim s litice, svakog sam dana upoznavao nebrojene nove ljude s raznim pričama. Tijekom ta dva tjedna boksači i treneri dopustili su meni i mom asistentu Jakobu da postanemo dio njihovog svijeta s velikodušnošću koja nas je učinila poniznima.

P: Na koliko ste se boksača usredotočili?

Originalni plan bio je usredotočiti se na tri do četiri pojedinca, no čim smo došli, znao sam da će se ovaj broj povećati. Na kraju sam snimao preko 40 sportaša i trenera.

Tijekom mog boravka Bukom Banku (Braimah Kamoko) i Bastie Samir, jedni od najpopularnijih lokalnih boksača, pripremali su se za borbu u boksačkoj areni Bukoma. Povezao sam se s obojicom – Bukom Banku uistinu je slavan u zajednici i ima vibru rock zvijezde, dok je Bastie Samir prije usredotočeni sportaš. Dio njegovog jedinstvenog režima treninga s trenerom državne reprezentacije, Oforijem Asareom, uključuje istovremeno spariranje s četvoricom boksača – to je more šaka.

Bilo je nevjerojatno kako je svaki sportaš imao svoj krug obožavatelja koji bi pjevali i navijali i na taj ga način bodrili tijekom treninga. Bilo je zapanjujuće vidjeti energiju i podršku koju im ljudi pružaju.

P: Kako su boksači iz Bukoma reagirali na vašu prisutnost i fotografiranje?

Uvijek se trudim s poštovanjem pristupiti novoj situaciji. Dosta ljudi na ulicama Bukoma ne želi da ih se fotografira ili traže novac za fotografiju. Ravnao sam se prema lokalnim stanovnicima kako bih shvatio što se smatra obzirnim.

Većina sportaša želi otići iz Gane i dospjeti na svjetsku pozornicu, tako da ako im mogu pružiti određenu vidljivost, to je sjajno. Počeo bih povezujući se s glavnim trenerima u svakoj dvorani kako bi oni svojim sportašima mogli objasniti moju ulogu i svrhu. Također sam imao podršku tima „Bukom Boxing News“ čiji nas je snimatelj Nii Nortei pratio, i sportskog pisca Sammyja Heywooda Okinea. Oni jako dobro poznaju ovu scenu. Uvijek smo se osjećali sigurno na ovom vrlo grubom mjestu.

Pomoglo je i što sam sâm boksao, tako da razumijem sport i njegov jezik i ritam. To mi je pomoglo da se maksimalno približim akciji, a da pritom ne ometam sportaše (i ne dobijem udarac u glavu!).

P: Vaše su slike dosta specifične, ostavljaju određeni dojam – jeste li imali određeni kreativni pristup snimanju kojim ste to postigli?

Ovo nije prvi put da je ispričana priča o boksačima iz Bukoma. Ja sam međutim htio prikazati boksače na svoj način, učiniti ih herojima jer kao takve ih vidi njihova lokalna zajednica. Moglo bi se reći da je to više umjetnički pristup, no istovremeno slike koje sam dobio prikazuje sportaše na romantičan i emotivan način koji je po mom mišljenju vrlo realističan.

Nema razlike između načina na koji sam snimao ove boksače i druge profesionalne sportaše ili svjetske prvake koje sam imao čast fotografirati tijekom svoje karijere. Često sam se za osvjetljenje koristio bljeskalicom u softboxu koji je nosio moj asistent kako bismo se mogli kretati zajedno sa sportašima, a da ih pritom ne ometamo u treningu. Ovo mi je pomoglo približiti se akciji i istovremeno kontrolirati svjetlo. Na ovaj način gledatelji mogu osjetiti svaki udarac i vidjeti svaku kapljicu znoja koja poleti s njihovih tijela prilikom udarca - to je srž akcijske fotografije.

P: Kako ste se pripremali za projekt poput ovoga?

Imao sam približnu ideju gdje želim ići u Bukomu jer je vremenski okvir za projekt bio dosta uzak – samo 13 dana na terenu – stoga su planiranje i predprodukcija bili nužni.

Proveo sam tri do četiri mjeseca istražujući i tijekom tog vremena stupio sam u kontakt s lokalnom medijskom kućom koja je u središtu boksačke scene, „Bukom Boxing News“ i s lokalnim sportskim piscem Sammyjem Heywoodom Okineom. Oni su mi bili velika podrška pri upoznavanju sa zajednicom i pomogli su mi usmjeriti se na dvorane i boksače koji bi mogli biti zanimljivi za fotografiranje.

Suradnja s lokalnim kontaktom u Accri bila je ključna za rješavanje odobrenja za medije potrebnih za fotografiranje i rješavanje carine za veliku količinu opreme koju smo ponijeli za snimanje.

S ovakvom pripremom moj tim i ja stvarno smo mogli krenuti u snažnu realizaciju projekta i maksimalno iskoristiti vrijeme u Accri.

P: S kojim ste se sve izazovima suočavali?

Bili smo u dosta velikoj stisci s vremenom, stoga je bila velika borba organizirati ograničenu količinu vremena i brojne ljude koje sam želio fotografirati i intervjuirati, pogotovo jer sam producirao i film uz fotografije. Međutim, brzo sam naučio da se na mjestima poput Accre trebaš jednostavno prepustiti struji. Imati cilj na umu no dopustiti da događaji dođu prirodno, slično kao kod jedrenja. Bitno je samo da si spreman i u stanju pripravnosti s fotoaparatom kako bi snimio magične trenutke kad se pojave.

Još jedan izazov bio je (kao i obično) odlučiti kada snimati fotografije, a kada film. Budući da su fotografije bile glavni cilj, one bi uglavnom prve došle na red, no s obzirom na predmet koji pruža toliko akcije i na mjesto s takvim karakterom, stalno sam htio snimati jedno i drugo! Srećom imao sam Jakoba Schweighofera kao asistenta i drugog snimatelja, pa smo mogli raditi zajedno i postići oboje.

P: Koji vam je bio najdraži trenutak prilikom snimanja Nikonovog Posebnog projekta?

Naišao sam na toliko sjajnih ljudi i zanimljivih priča da je uvijek teško odabrati jedan trenutak. Međutim, na putu prema zračnoj luci zadnjeg dana odlučili smo još jednom svratiti u boksačku zakladu Charles Quartey, dvoranu bez krova koja je, osim što je prostor za trening, i dom nekolicini djece u ovom području.

Premda je to bila jedna od najgrubljih dvorana koje smo posjetili, bila je i jedna od najsrdačnijih. Glavni trener Charles Quartey jedan je od najinspirativnijih ljudi koje sam ikad upoznao. Boksač u mladosti, uložio je veliki dio onoga što je zaradio tijekom svoje boksačke karijere u dvoranu i sada radi sa strane kako bi mogao pomoći pri održavanju dvorane i pružiti hranu i obrazovanje djeci koju je primio. Kad smo došli zadnjeg dana boravka, našli smo ga kako stoji u središtu dvorane, a njegovi boksači, od male djece pa sve do aktualnih prvaka, trčali su u krugovima oko njega. Tjerao ih je do krajnjih granica, a istovremeno je imao ogroman smiješak na licu. Točno se moglo vidjeti kako je ponosan na svoju boksačku obitelj.

Dok je sunce zalazilo iznad ove dvorane bez krova, uhvatio sam magičan trenutak – njegov smiješak, a u pozadini naznaku mladog boksačkog talenta.

P: Koji su čimbenici utjecali na odabir opreme i kako vam je ona pomogla na ovom putovanju?

Ovo je prvi put da sam se koristio fotoaparatom D850 za ovakav projekt. Komercijalna strana mog rada i oko za detalje znače da uvijek težim većoj razlučivosti i kvaliteti fotografija. D850 mi je taman pružio pravu ravnotežu između razlučivosti, dinamičkog raspona, iskoristivosti, brzine i mobilnosti, sve u jednom kućištu. Vrlo je dobro prilagođen mom stilu snimanja, daje vrhunsku kvalitetu u grubom i ubrzanom okolišu snimanja.

Također sam cijenio iskoristivost kad je riječ o prebacivanju s fotografija na videozapise. Dosta smo filmova snimali tijekom ta dva tjedna, stoga je jako praktična bila mogućnost prebacivanja na videozapise s jasno odijeljenim postavkama. Možete zamisliti da je postavka spor videozapis 120 fps bila sjajna za uhvatiti neke od tih snažnih udaraca!

Što se tiče objektiva, koristio sam se fiksnim objektivima tijekom većeg dijela projekta. Jedan od mojih najdražih objektiva, AF-S NIKKOR 24mm f/1.4G ED, bio je sjajan za približavanje akciji i snimanje izbliza, za prikaz odlučnosti u očima sportaša i istovremeno za široki kut i hvatanje svih detalja.

Objektiv AF-S NIKKOR 105mm f/1.4E ED moj je novi favorit – kvaliteta mu je bez premca, a prilikom snimanja portreta izbliza omogućio mi je nevjerojatno zamućenje. Dosta sam se njime koristio tijekom snimanje intervjua. Moj je prvi izbor objektiva AF-S NIKKOR 24-70mm f/2.8G ED. Svijetao je, fleksibilan i tijekom snimanja ovako brzog tempa nikad me nije iznevjerio.

P: Koju biste poruku željeli poslati ovim projektom?

Otišao sam u Ganu planirajući napraviti sportsku akcijsku priču i vratio se s nečim mnogo dubljim, pričom o boksačkoj zajednici iz koje su došli i iz koje će i dalje dolaziti neki od najboljih sportaša koji postoje. Nadam se da će ovaj projekt doprinijeti tome da se ovom području i zajednicama pruži nešto zauzvrat. Primili su me u svoj svijet i omogućili mi da vidim njihov rad iz sasvim jedinstvene perspektive. Nadam se da će slike koje smo dobili pomoći dati ovim nevjerojatnim sportašima vidljivost koju zaslužuju.

P: Što biste savjetovali fotografima koji se namjeravaju upustiti u sličan projekt?

Volim svoj akcijski i avanturistički rad, no važno je naći vremena za posvetiti se osobnom projektu koji te vraća korijenima. Boks i borilački sportovi bili su ogroman dio mog odrastanja, no morao sam ih zapostaviti na dulje vrijeme. Bilo je vrlo posebno iskustvo fotografirati zajednicu koja je definirana svojom strašću za boksom. Bio je to izazov na načine koje nisam mogao ni predvidjeti i na mnoge me načine podsjetio zašto volim biti fotograf!

Za sve koji se namjeravaju upustiti u sličan projekt, zapamtite da je osobni rad jednako važan, ako ne i važniji od komercijalnog rada. Morate izdvojiti vrijeme i raditi stvari koje dolaze od vas i dobiti slike koje vam se obraćaju, i koje će, nadajmo se, postati dragocjen dio vašeg portfelja.

P: Što za vas znači prilika da budete Nikonov europski ambasador i da radite na projektu poput ovog?

Vrlo sam zahvalan Nikonu. Prilika da realiziram osobni projekt s ovakvom vrstom podrške stvarno je sjajna. Mislim da mnogo govori o Nikonovim vrijednostima to što podržavaju fotografe na ovaj način. Budući da zahtijevam kvalitetu i izdržljivost, Nikonova kućišta fotoaparata i objektivi definirali su moju karijeru. Ne bih mogao realizirati ovaj projekt bez njih.